Najprije se procjenjuju socijalne okolnosti
Ministarstvo opisuje slijed u kojem socijalna procjena prethodi medicinskoj. Socijalni radnici ispituju okolnosti i potrebe osobe kod kuće i u društvenom okruženju; medicinski procjenitelj zatim razmatra zdravlje i njegove funkcionalne učinke. Dobivena procjena služi socijalnim uslugama, novčanim doprinosima povezanima s invaliditetom i socijalnoj ekonomiji. Reforma želi smanjiti nedosljedne procjene i koordinirati postupke koji su prije djelovali zasebno. To mijenja način utvrđivanja potreba, dok pojedina naknada ili usluga i dalje podliježe vlastitim zahtjevima. [1][2]
Što podnositelji trebaju objasniti
Praktične upute ministarstva navode da se integrirana procjena traži preko ureda za rad i socijalne poslove nadležnog prema stalnom prebivalištu podnositelja. Uključuje upitnik za samoprocjenu namijenjen uključivanju vlastitog razumijevanja situacije u postupak. Procjena se provodi bez obzira na prihod ili imovinu. Upute preporučuju prethodno dogovaranje kućnih posjeta s podnositeljima. Detalji su važni jer se procjena inače može pretvoriti u opis medicinskih dijagnoza bez dovoljno informacija o dnevnim aktivnostima, preprekama ili podršci koju osoba stvarno koristi. [2]
Prve brojke došle su od ministarstva
Ministarstvo je 4. studenoga 2025. izvijestilo da su uredi u prva dva mjeseca izdali 1.635 integriranih procjena i obavili 6.800 kućnih posjeta. Spomenulo je i 547 zahtjeva primljenih u prvom tjednu rujna. Brojke opisuju rano administrativno izvješće o uvođenju, a ne neovisnu procjenu iskustva podnositelja. Ministar rada Erik Tomáš rekao je da reforma ostvaruje cilj učinkovitog rada za građane. Izdavanje procjene ipak je drugačiji korak od pružanja podrške koju ona prepoznaje. [3][1]
Kasnije upute pojašnjavaju postupak
Ažurirana pitanja i odgovori ministarstva bilježe dodatnu promjenu od 1. siječnja 2026.: kliničko-psihološki nalaz više nije obvezni prilog zahtjevu. Upute također razlikuju procjenu od zasebnog zahtjeva za novčanu podršku. Ta je razlika posebno važna osobama koje traže doprinose za osobnu asistenciju ili njegu. Zajednička procjena može smanjiti ponavljano ispitivanje potreba, ali podnositelji i dalje nailaze na zasebne odluke i organizaciju usluga. Konkretan doprinos reforme zajednički je put procjene; on sam ne jamči svaku uslugu preporučenu pojedincu. [2]