Kampanja uz podršku organizacija osoba s invaliditetom
Afrički forum za osobe s invaliditetom u lipnju 2024. pozdravio je polaganje 15 ratifikacija potrebnih za stupanje na snagu. Panafrička organizacija navela je da je s partnerima i drugim dionicima radila na promicanju ratifikacije. Predstavila je protokol kao dopunu UN-ovoj konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, uz pozornost afričkim iskustvima, uključujući iskustva osoba s albinizmom. To je bio ADF-ov prikaz zajedničkog zagovaranja; nije tvrdio da je jedna organizacija sama osigurala pravni učinak ugovora. [2]
Život u zajednici ima organizacijsku dimenziju
Članak 14. protokola priznaje pravo na život u zajednici uz izbore jednake drugima. Bavi se mjestom i osobama s kojima ljudi žive, pristupom podršci u zajednici i dostupnošću redovnih javnih usluga. Jedna odredba posebno se odnosi na centre za život u zajednici koje osnivaju ili organiziraju osobe s invaliditetom: države stranke trebaju ih podupirati u pružanju obuke, podrške osoba sa sličnim iskustvom, osobne asistencije i drugih usluga. To vlastitim organizacijama osoba s invaliditetom daje mjesto unutar okvira, uz individualna prava i odgovornosti vlasti. [3]
Nairobi povezuje prava s proračunima i podrškom
Predstavnici okupljeni na konferenciji Afričkog foruma za osobe s invaliditetom u Nairobiju od 2. do 4. rujna 2024. usvojili su deklaraciju koja poziva na širu ratifikaciju i nacionalnu provedbu. Zahtjevi su povezivali javne proračune s praktičnom podrškom, uključujući kvalificirane tumače znakovnog jezika, pristupačne formate, osobnu asistenciju i pomagala. Zatražili su i sudjelovanje osoba s invaliditetom preko predstavničkih organizacija u oblikovanju, provedbi i praćenju politika. Deklaracija je posebnu pozornost posvetila skupinama izloženima preklapajućoj diskriminaciji, uključujući žene, osobe s velikim potrebama za podrškom, izbjeglice i osobe s albinizmom. [4]
Stupanje na snagu polazište je za odgovornost
Rezolucija Afričke komisije iz studenoga 2024. priznala je zagovaranje osoba s invaliditetom, njihovih organizacija i drugih aktera civilnog društva. Pozvala je države stranke da u savjetovanju s pogođenim osobama poduzmu konkretne korake provedbe te zatražila mehanizme odgovornosti koji uključuju civilno društvo i vladine kontaktne točke. Ti zahtjevi objašnjavaju zašto ratifikaciju i pružanje usluga treba odvojeno prikazivati. Stupanje protokola na snagu bilo je pravni pomak; zahtjevi iz Nairobija i rezolucija Komisije pozivi su na daljnje djelovanje. Nijedan od njih ne utvrđuje da su osobna asistencija ili jednak pristup zajednici već bili dostupni na cijelom kontinentu. [1][4]